Prof. dr. Slavica Tutnjević, psihoterapeut u našem Savjetovalištu, pisala je o važnoj temi za portal “Buka”
Kolumnu prenosimo u potpunosti
U telefon gledaju otkad se probude, dok jedu, druže se, provode vrijeme u školi, dok su napolju sa drugarima, pa sve do lijeganja
Optimalna konzumacija digitalnih sadržaja kod djece jedno je od ključnih pitanja u današnjem odgoju djece. Rekla bih ipak da je pružanje ljubavi i pažnje, u ravnoteži sa postavljanjem jasnih granica i zahtjeva za dijete, i dalje važnije od svega, ali konzumacija digitalnih sadržaja je, usljed stalnih i brzih promjena u toj oblasti, relativno nov izazov o čijim posljedicama roditelji vjerovatno najmanje znaju.
U telefon gledaju otkad se probude, dok jedu, do dugo u noć…
Važno je da naglasimo da se pod “vrijeme pred ekranom” podrazumijeva vrijeme provedeno pred mobilnim telefonom, tabletom, računarom, igraćom konzolom i televizorom.
Nažalost, nema dobro dizajniranih, sveobuhvatnih istraživanja na teritoriji BiH koja bi nedvosmisleno odgovorila na pitanje koliko to u prosjeku vremena djeca kod nas provode pred ekranima, ali možemo napraviti određene procjene na osnovu manjih lokalnih i regionalnih studija, kao i opsežnijih svjetskih istraživanja na ovu temu. Recimo, u susjednoj Hrvatskoj, studija iz 2019. godine ukazala je na podatak da svaki treći adolescent društvene mreže koristi od 3 do 5 sati dnevno, dok svaki peti adolescent na društvenim mrežama provodi više od 5 sati dnevno.
Prema izjavama mladih uzrasta od 14 do 25 godina u našoj zemlji, vrijeme provedeno online je poraslo od 3.8 sati dnevno u 2015. godini, do „kontinuirano sam online“ u 2019.
Treba imati u vidu da ovi podaci potiču iz vremena prije pandemije, koja je širom svijeta značajno povećala vrijeme provedeno online. Istraživanje iz 2020 u našoj zemlji provedeno početkom pandemije pokazalo je da djeca uzrasta od 0 do 3 godine pred ekranima provode od 2.3 do 2.8 sati, djeca uzrasta od 4 do 6 godina pred ekranima provode 4.3 do 4.5 sati, a djeca uzrasta 8 do 11 godina i 6 do 7.5 sati, isključujući školske obaveze koje zahtijevaju upotrebu ekrana.
U mom ličnom iskustvu, kroz profesionalni rad sa djecom i mladima, tinejdžeri počev od 11-12, pa sve do studentskih godina, uz svoj telefon provode čak i do 13 sati dnevno, svaki dan. U telefon gledaju otkad se probude, dok jedu, druže se, provode vrijeme u školi, dok su napolju sa drugarima, pa sve do lijeganja – što je možda i najveći problem – veliki broj njih se do dugo u noć u krevetu dopisuje ili gleda sadržaje na društvenim mrežama, smanjujući tako broj sati spavanja ispod minimuma neophodnog za neometano i zdravo funkcionisanje nervnog sistema. Pri tome, ne treba zaboraviti i da mnogi odrasli imaju sličan problem.
Jesu li roditelji s pravom zabrinuti?
Istraživanja su u tom smislu prilično jasna – prekomjerna upotreba digitalnih tehnologija povezana je sa nizom problema: zavisnost od ekrana ili telefona, viši nivo stresa, manjak fizičke aktivnosti, manjak sna, socijalni i emocionalni problemi problemi u ponašanju itd.
Generacija odrasla uz mobilne telefone, takozvana generacija Z, ima više nivoe anksioznosti i depresivnosti od svih prethodnih, posebno kod djevojčica. Na primjer, prema izjavama same djece, u istraživanju iz 2022 u Hrvatskoj, osnovnoškolci, koji tehnologiju koriste umjerenije od srednjoškolaca, bolje su raspoloženi i zadovoljniji.
S druge strane, srednjoškolcima, koji digitalne tehnologije koriste osjetno više i češće, subjektivno psihološko stanje je lošije. Međutim, osnovnoškolci koji tehnologiju koriste više, približavaju se srednjoškolcima po anksioznosti i nezadovoljstvu.
Mi ne možemo biti sigurni da je prekomjerna upotreba digitalnih tehnologija direktan, a ni jedini uzrok tih problema, ali je ona zasigurno najveća sistematska i sveprisutna promjena u životima djece i mladih u odnosu na prethodne generacije, čiji je štetan uticaj potvrđen zaista ogromnim brojem studija.
Nije svako vrijeme pred ekranom jednako štetno
Međutim, važno je naglasiti da nije svako vrijeme pred ekranom jednako štetno. 70% ispitanih u gorepomenutom istraživanju ne koriste tehnologiju za kreiranje sadržaja, već su samo pasivni konzumenti, što je mnogo rizičnije nego aktivno korištenje.
Dijete koje se pred ekranom bavi korisnim stvarima, čita, istražuje, kreira nešto, razmišlja ili rješava zadatke, daleko je manje ugroženo od djeteta koje po cijeli dan gleda sadržaje na društvenim mrežama i Youtube-u.
Komunikacija sa stvarnim drugarima ili simpatijama preko poruka i kroz igrice manje je rizična od komunikacije sa stotinama nepoznatih “prijatelja” i pratilaca.
Autori poput Džonatana Hajta (autor knjige Anksiozna generacija) i Džin Tuengi (autorka knjige Internet generacija) pokrenuli su lavine rasprava o ovim temama, te ukazali i na dugoročne posljedice – pasivno provođenje vremena pred ekranom postepeno odgađa odrastanje i preuzimanje odgovornosti za stvarne životne zadatke, te postepeno oduzima vrijeme od svih drugih aktivnosti.
Poremećaji u razvoju djece kao posljedica
Prvo da naglasim, dosta je teško govoriti o “direktnim” uzrocima i posljedicama. Recimo, vrijeme pred ekranom nije direktni uzročnik problema sa govorom i komunikacijom, ali ono značajno smanjuje vrijeme provedeno u komunikaciji sa drugom djecom i odraslima, što onda uzrokuje kašnjenja ili teškoće u razvoju govora i komunikacije.
Slično je sa pažnjom i koncentracijom – vrijeme provedeno pred kratkim videima umanjuje vrijeme provedeno u drugim aktivnostima kao što su čitanje ili slaganje puzli, koje su dobre za razvoj pažnje i koncentracije.
Ali svakako, u mlađim uzrastima su najčešće vidljivi problemi vezani za razvoj govora i komunikacije, te razvoj pažnje i koncentracije, dok na starijim uzrastima dolaze do izražaja problem anksioznosti, depresivnosti i slike o sebi.
Djeca prekomjerno izložena ekranima tokom prve godine imaju najviši rizik od kašnjenja u razvoju govora, komunikacije i rješavanja problema, probleme sa pažnjom i efikasnošću u obavljanju različitih zadataka u školskom uzrastu.
Djeca koja provode previše vremena za ekranom imaju niže skorove na procjenama kognitivnog razvoja, a pretjerana upotreba ekrana u kombinaciji sa premalo sna vodi povišenoj impulsivnosti i slabijoj pažnji. Jasno su dokumentovane i povezanosti između pretjerane upotrebe telefona i gojaznosti, depresije, anksioznosti, te slabijeg školskog uspjeha.
Opet, ove povezanosti su veće za pasivnu upotrebu telefona (gledanje, besciljno skrolovanje, igranje igrica neprilagođenih uzrastu i potrebama djeteta i slično) nego za aktivnu upotrebu digitalnih tehnologija, koja može da bude i korisna.
I odrasli zavisni od pametnih telefona
Roditelji su često svjesni problema, ali rijetko sposobni da ga i riješe. Postoji više razloga za to. Počnimo sami od sebe, većina nas je, bez obzira na godine, i sama u određenoj mjeri postala zavisna od pametnih telefona. Djeca uče po modelu, gledajući odrasle, pa ako ne ispuštamo mobilni telefon ili ga držimo tik pored svoje ruke u svakom trenutku od kad se beba rodi, ako je svaka naša aktivnost počev od dojenja, preko igre, do razgovora sa djetetom, obavezno isprekidana porukama koje “moramo” pročitati i “moramo” na njih odgovoriti, vijestima koje “moramo” pogledati i pozivima na koje “moramo” odgovoriti, malo je vjerovatno da dijete neće spontano usvojiti ovakav obrazac ponašanja kao normalan.
Zatim, u periodu kada su djeca mala, konstantno dostupni sadržaji na tv-u, telefonu ili računaru, već su odavno preuzeli ulogu “digitalne cucle”. Ako je dijete neraspoloženo, ako ne želi da jede povrće ili mirno da sjedi, ako je umorno, ili ako roditelj želi malo mira i vremena za sebe – sve su to situacije kada ćemo pred dijete staviti nešto da gleda kako bismo ga smirili, “hipnotisali” i dobili ono što od njega želimo. Ovo je vrlo rizična praksa koja se jako brzo pretvori u “neće da jede bez telefona”.
Kako djeca rastu i počinju da idu u školu i izlaze bez pratnje roditelja, pametni telefoni postaju “produžena ruka” roditelja koja nudi mogućnost (ili iluziju?) kontrole. Vrlo je primamljivo za roditelja da u svakom trenu zna gdje se nalazi dijete, da ga u svakom trenutku može nazvati, pratiti njegovo kretanje i biti s njim u kontaktu. Međutim, ovo je istovremeno i odličan način da se kod djeteta maksimalno uspori razvoj osjećaja odgovornosti za sebe i samopouzdanja. Ako ga roditelj neprekidno kontroliše, podsjeća i prati, dijete nema ni priliku ni potrebu da se osamostaljuje i razvija svoje samopouzdanje i snalažljivost – uvijek je moguće jednostavno pozvati roditelja.
Potom, u društvu koje izuzetno slabo toleriše različitost, veliki broj roditelja osjeća da će svoje dijete izložiti odbacivanju ako mu ne pruže ono što imaju i druga djeca. Rizik od odbacivanja zato što je “jedino dijete bez telefona” ili “jedino dijete koje nije u Viber grupi” roditeljima je bliži i razumljiviji od svih gore navedenih rizika.
Tu je i čuveno „Ja mu ne mogu ništa!”, koje dosta često čujem od roditelja koji dolaze na savjetovanje, a ukazuje na potpuno odsustvo roditeljskog autoriteta i granica, te njihov strah od dječije reakcije – radije će popustiti nego da gledaju kako dijete plače ili histeriše. Međutim, većina ne shvata da mobilni telefoni i igrice mogu da kreiraju vrlo snažnu zavisnost, koja se realno može uporediti sa bilo kojom drugom ozbiljnom zavisnošću kao što je, recimo, zavisnost od psihoaktivnih supstanci ili kockanja.
Kako ograničiti upotrebu ekrana, ali ne na štetu djece?
Prednosti digitalnih tehnologija su nevjerovatno velike i zaista nisam sigurna da bih željela da moja djeca odrastaju u vrijeme kada nije bilo Interneta, jer su mogućnosti za učenje koje on nudi nevjerovatne. Bogatstvo, dostupnost i pluralizam izvora informacija omogućavaju da naučimo više nego što znaju naši roditelji ili nastavnici, kao i da učimo na zabavniji i efikasniji način.
Međutim, to je istovremeno i opasna zamka ukoliko djecu od najranijeg uzrasta ne učimo digitalnoj pismenosti i kritičkom preispitivanju informacija na koje mogu naići. Edukativne igrice i aplikacije mogu da razvijaju vještine opažanja, brzinu reagovanja, strateškog razmišljanja, kao i da pospješuju učenje kod djece sa teškoćama u razvoju, ali prekomjernim igranjem možemo izazvati upravo suprotne efekte.
Ipak, u potpunosti zabraniti pristup digitalnim tehnologijama ne može biti dobro rješenje, a gorepomenuta istraživanja o mentalnom zdravlju pokazuju i da djeca koja uopšte nemaju pristup digitalnim tehnologijama vremenom zaista postaju socijalno isključena, te jednako nesretna i anksiozna kao i ona koja je koriste pretjerano.
Međutim, kvalitetno podučavanje djece o pametnoj upotrebi digitalnih tehnologija i kritičkom preispitivanju digitalnih sadržaja, te jasno ograničavanje u cilju umjerene upotrebe su apsolutno neophodni da bi dijete iskusilo ijednu od prednosti i koristi digitalnih tehnologija.
Koliko vremena bi djeca smjela provoditi pred ekranom tokom dana?
Teško je reći koliko je to vremena ako ne uzmemo u obzir šta dijete radi za ekranom, jer nije svako vrijeme pred ekranom štetno. Ako bismo rezimirali rezultate istraživanja, možemo reći da najbolje rezultate na testovima kognitivnih sposobnosti i najbolje mentalno zdravlje imamo kod djece koja na dnevnom nivou imaju minimalno 1 sat fizičke aktivnosti, 8 do 10 sati sna i manje od 2h upotrebe ekrana u svrhe zabave.
Ako ipak želite nekakve jasnije smjernice, a ima ih nebrojeno mnogo, možemo ih rezimirati na sljedeći način: za dijete do 1,5 godine idealno je da raste bez ekrana, osim eventualno za video poziv sa članovima porodice.
Za dijete od 1,5 do 2 godine može se uvesti poneki sadržaj ali isključivo za zajedničko gledanje sa roditeljima, koje podrazumijeva zajedničko komentarisanje, razgovor, smijanje i slično. Primjer za to je kada roditelj i dijete zajednički gledaju crtić ili pjesmicu na Youtube-u, tako da dijete ima priliku da pita, komentariše i smije se uz taj sadržaj, a roditelj mu pojašnjava i pomaže da taj sadržaj razumije. Međutim, samo ostaviti dijete pred upaljenim ekranom nije preporučljivo.
Od 2 do 5 godina do 1.5 sat dnevno vremena pred ekranom je prihvatljivo, ali je i dalje neophodno aktivno učešće i nadzor odrasle osobe u izboru sadržaja. Na primjer, u redu je da dijete ovog uzrasta pogleda dugometražni crtani film, ali nije u redu da besciljno pregleda Youtube bez nadzora odrasle osobe. Ovo je vrijeme kada se djeca već sreću sa prvim igricama, pa ovo podrazumijeva i prisustvo i nadzor odrasle osobe za svaki pogledani video ili odigranu igricu – nipošto ne bi trebalo ostaviti dijete na ovom uzrastu da samo “luta” od sadržaja do sadržaja i samo “skida” igrice na telefonu, koliko god nam se to činilo bezazlenim ili simpatičnim. Zbog vrlo intenzivnog razvoja mozga u prvim godinama života, od krucijalne je važnosti da dijete u prvim godinama života nipošto ne koristi digitalne tehnologije bez nadzora i vremenskog ograničenja. Ovo, naravno, ne znači da roditelj nikada i ni pod kojim uslovima ne smije pustiti djetetu crtić ako je došao preumoran s posla, ili ako je dijete danima u kući jer je bolesno, ali svaki roditelj mora biti svjestan da su to izuzeci, i da nikako ne smiju postati svakodnevna navika.
Kada su u pitanju djeca ranog školskog uzrasta, od 6 do 10 godina, vrijeme pred ekranom koje dijete koristi za zabavu ne bi trebalo da prelazi 2h dnevno. Ovo je i pravo vrijeme da se sa djetetom uspostave jasna pravila o tome koliko vremena i koji medij smije da koristi, kao i zašto je to tako. Na primjer, može se gledati isključivo nakon završenih školskih obaveza, a dijete već može da razumije razliku između između aktivnog (npr. dopisivanje, kreativne aktivnosti) i pasivnog korištenja ekrana (npr. gledanje, besciljno skrolovanje) i posljedica koje prekomjerna upotreba može da ima. Društvene mreže, bez obzira na pritiske vršnjačke grupe, nipošto ne treba da budu dio digitalnog repertoara na ovom uzrastu. Određeni izuzeci i produžavanje su u redu, ako su dogovoreni i roditelj ima kontrolu nad njima.
Za djecu od 11 do 13 godina okvirno preporučeno vrijeme korištenja ekrana za zabavu može biti do 2 sata dnevno, ali djeca sada već mogu učestvovati u pravljenju rasporeda svojih aktivnosti, uz pomoć odraslog, kao i razgovarati sa odraslima o prednostima i manama pretjeranog korištenja digitalnih uređaja.
Adolescente nakon trinaeste godine je, naravno, sve teže i teže kontrolisati, ali ako smo do ulaska u adolescenciju sve napravili kako treba, dijete će do tog uzrasta već razumjeti posljedice prekomjernog korištenja digitalnih tehnologija, te i samo biti motivisano da održava svoje “digitalno blagostanje” i zdrave navike.
I djeca su svjesna svoje zavisnosti
I sama djeca su djelimično svjesna ovog problema, ali nije realno očekivati da sama kontrolišu vrijeme provedeno pred ekranom. U jednom od gorepomenutih istraživanja, 42,9% ispitanih mladih kaže da im korištenje tehnologije negativno utiče na učenje, 30% srednjoškolaca kaže da im negativno utiče na fizičko i mentalno zdravlje, a 37,3% priznaje negativan uticaj na kvalitet slobodnog vremena.
U mom ličnom iskustvu sa djecom, ona su svjesna svoje zavisnosti. Često mi ispričaju kako žele da manje budu na telefonu, ali jednostavno to ne mogu. Opisuju mi svoje pokušaje “digitalne detoksikacije”, koji su vrlo kratkotrajni i neuspješni, svjesni su da pretjerana konzumacija digitalnih medije utiče na njihov školski uspjeh i koncentraciju, ali potreba da budu online je previše snažna da bi potražili pomoć.
Ponovo bih ovdje napomenula da su i mnogi odrasli u sličnoj situaciji – zavisnost od pametnih telefona je naša realnost i ta zavisnost nije bezazlena. Razlika je, međutim, u tome što se mozak današnjih odraslih razvijao u različitim uslovima, pa oni nisu na isti način pogođeni tom zavisnošću. S druge strane, dječiji je mozak još u razvoju i visoko je adaptibilan. Ako mu svaki dan po tri sata puštamo besmislene video snimke koji traju u prosjeku po 15 sekundi, ređaju se jedan za drugim bez ikakve smislene povezanosti ili značenja – naš će se mozak prilagoditi tako da optimalno procesira besmislene sadržaje od 15 sekundi, a ne, recimo, pisane sadržaje od 15 strana.
Zašto je tako lako postati zavisan, a teško “skinuti se”?
Možemo se zapitati i zašto je tako lako postati zavisan od digitalnih sadržaja, i zašto je tako teško “skinuti se”.
Naime, svaki lajk, poruka, slika ili kontakt koji ostvarimo putem telefona izaziva lučenje male doze dopamina. Dopamin se ponekad naziva i „hormon zadovoljstva“, a zapravo je neurotransmiter koji se¸luči kada radimo nešto što mozak tumači kao važno za opstanak i zbog toga nas nagrađuje osjećanjem zadovoljstva.
Osnovne nagrade su za naš mozak već hiljadama godina iste i oblikovane su evolucijskim pritiscima – pozitivne socijalne interakcije i odnosi koji potencijalno vode preživljavanju i reprodukciji, uspjeh, hrana itd, ali lučenje dopamina mogu da izazovu i vještački motivatori kao što je, recimo, kokain, opsesivni šoping, ili provjeravanje poruka i feed-a na društvenoj mreži. Iako je lučenje dopamina izazvano digitalnim tehnologijama neuporedivo manje nego ono izazvano unošenjem kokaina, svako, pa i malo lučenje dopamina, tjera nas da ponovimo aktivnost koja ga je pokrenula. U ovom slučaju, tjera nas da ponovo i ponovo provjerimo telefon, čak i ako nam ta aktivnost više ne donosi zadovoljstvo.
Čak i tinejdžeri ponekad kažu: “Nekad ne znam ni u šta gledam, ali osjećam potrebu da budem tu, da samo nastavim skrolovati.”
Zadovoljstvo koje smo osjetili kada smo dobili lajk ili poruku tjera nas da u nedogled ponavljamo tu aktivnost kako bi smo ponovo osjetili zadovoljstvo. Vremenom, ovi nervni putevi postaju sve manje osjetljivi, tj. treba im sve više onoga što izaziva osjećaj nagrade, pa više ne vidimo kako vrijeme prolazi i gubimo motivaciju za sve druge aktivnosti.
Javlja se i takozvani FOMO (engl. Fear Of Missing Out) odnosno stalni strah od propuštanja, ili riječima samih mladih:
“Neprekidno moraš biti online…da znaš šta se dešava. To mi je osnovna potreba. Dok si na društvenoj mreži ti si dio svega, a ako odeš, prestaješ to biti.“
„Osjećamo se sami ako nismo na društvenoj mreži, svi se bojimo da ćemo postati niko i ništa ako nismo tu.”
Video igrice su u ovom kontekstu jednako opasne jer pružaju vrlo lak, jasan i dosljedan sistem nagrađivanja, koji u stvarnom životu često nije ni lak, ni jasan, ni dosljedan, pa onda nije čudo što dijete izgubi interes za aktivnosti u stvarnom svijetu.
Populacija dječaka u uzrastu od 8-9 godina naviše posebno je rizična u ovom pogledu – za njih mi se roditelji najčešće žale da ih “ništa osim igrica ne zanima”.
Nema ništa čudno ni neobjašnjivo u tome – ako pružite djetetu priliku da igrice igra dovoljno dugo da se u njima redovno dokazuje i postiže uspjeh, onda je nerealno očekivati od tog djeteta da se istovremeno posveti i školskom uspjehu koji je teže postići i manje je dosljedan i predvidljiv.
Savjet roditeljima tinejdžera
Adolescencija je, generalno gledano, vrijeme kada na naplatu dolaze sve ranije greške u roditeljstvu. Pod uslovom da su roditelji do tog uzrasta izgradili solidan odnos sa svojim djetetom, obilježen ravnotežom između ljubavi i pažnje s jedne strane, a jasnih granica i zahtjeva sa druge strane, stvari neće biti toliko komplikovane.
Slično je i sa konkretnim problemom digitalne zavisnosti – ako na vrijeme kontrolišemo vrijeme pred ekranom i sadržaje kojima su izloženi od najranijeg uzrasta, kontinuirano ih učimo pametnoj upotrebi interneta, razgovaramo sa njima o izazovima i posljedicama prekomjerne upotrebe, te im pomažemo da i sami preuzimaju odgovornost i samokontrolu za svoje “digitalno blagostanje”, zapravo nije toliko teško postići optimalnu upotrebu digitalnih tehnologija u adolescenciji.
Apsolutna vremenska ograničenja u adolescenciji više nisu idealan recept, ali je insistiranje na zdravim navikama – ishrana, kretanje, spavanje, druženje – i dalje važno.
Međutim, ako adolescent vidno pretjeruje sa upotrebom i nije u stanju da se samokontroliše, onda da, neophodno je uvesti ograničenja, po potrebi i oduzeti telefon, te postepeno učiti dijete da se, baš kao i u drugim oblastima života, digitalnu slobodu, privatnost i autonomiju mogu dobijati postepeno, u skladu sa stepenom odgovornosti i samokontrole koje pokazuju.
Aplikacije za nadzor nad djecom
Mislim da su aplikacije poput Family Link-a korisne u jednom određenom periodu, kada dijete još uvijek nije sposobno da se samokontroliše.
Međutim, njihova upotreba nema smisla ako nećete istovremeno dijete motivisati i podučavati samonadzoru i razvoju lične odgovornosti za svoje izbore i navike. To je važna stepenica u razvoju, ali da bismo do nje došli, dijete mora biti motivisano. Mora znati da će razvojem lične odgovornosti i samokontrole vremenom doći do slobode i autonomije, kao i da se to više isplati nego stalni roditeljski nadzor.
U protivnom, korištenjem ovakvih aplikacija roditelj se brzo može pretvoriti u “dežurnog policajca”, a dijete u “vještog lopova” koji će koristiti sve načine da ovu kontrolu zaobiđe.
One se mogu i po potrebi uvoditi i ukidati, u zavisnosti od stepena odgovornosti i samokontrole koju adolescent pokazuje.
Šta roditelji mogu učiniti da spriječe razvoj ovisnosti kod djece?
Roditelji, prije svega, moraju zaista biti u toku, stalno učiti i dobro se snalaziti u digitalnom svijetu, kako bi znali čemu je sve njihovo dijete izloženo. Već sam rekla koliko je važno kontinuirano obučavati svoju djecu pametnoj upotrebi digitalnih tehnologija, a da bismo to uspjeli, moramo i sami to da naučimo. Jednako je važno i iskreno se interesovati i pratiti online aktivnosti djeteta od najranijeg uzrasta, kao i postavljati jasna pravila, zahtjeve i granice u okviru svoje uloge.
Ovo je lista pravila koje, ako poštujemo, možemo u velikoj mjeri smanjiti taj rizik:
1. Budite sigurni da dijete DOVOLJNO SPAVA (8-12 sati, zavisno od uzrasta), da je dovoljno FIZIČKI AKTIVNO (najmanje 1 sat), i da ima vrijeme svakog dana kada nije pred ekranom. Zajedno odredite obavezne periode bez ekrana (npr. zajednička večera) i porodična šetnja.
2. Držite elektronske uređaje u zajedničkim prostorijama, gdje se može pratiti aktivnost djeteta. Držite isključen TV ako ga neko u tom trenutku aktivno ne gleda.
3. Telefone, računare i TV uopšte ne držite u dječijoj sobi, posebno NE tokom noći.
4. Dobro pregledajte igrice i druge sadržaje prije nego ih dijete dobije. Pročitati recenzije, oznaku za uzrast
5. Sami isprobajte igricu i poigrajte je sa djetetom da steknete osjećaj o njoj prije nego dijete igra samo.
6. Provodite vrijeme sa svojim djetetom zajednički igrajući se, pretražujući internet i gledajući TV. Neka bar dio vremena pred ekranom bude vrijeme razgovora i druženja.
7. Pregledajte TV programe koje dijete gleda da biste bili sigurni da su adekvatni za njega.
8. Koristite opcije roditeljske kontrole na svim uređajima za blokiranje pristupa neželjenim sadržajima poput pornografije.
9. SAMI DOBRO PROUČITE, a zatim aktivno podučavajte dijete principima sigurnosti na internetu i razumnoj upotrebi društvenih mreža.
10. BEZ EKRANA TOKOM OBROKA I NAJMANJE SAT, a idealno dva sata PRIJE SPAVANJA.
I naravno, i sami poštujte ova pravila!
Kako kod djece prepoznati digitalnu zavisnost i šta preduzeti u tom slučaju?
Ako primijetite da je vaše dijete 4 do 6 sati dnevno za ekranom to već može biti dovoljan simptom zavisnosti. Nemojte se tješiti time što i druga djeca provode isto toliko vremena, to neće pomoći vašem djetetu. Evo još nekih znakova zavisnosti na koje možete obratiti pažnju, posebno ukoliko vaše dijete pokazuje više od 3 znaka istovremeno:
• Hronična neispavanost – djeca često i sami kažu da nisu spavala jer su bili za računarom cijelu noć
• Promijenjeno ponašanje, provođenje sve više vremena za kompjuterom i internetom,
• Zanemarivanje školskih obaveza, potom i manjak svih drugih interesovanja,
• Problemi sa koncentracijom i pamćenjem, nesanica, problemi sa kičmom, vidom i sl.,
• Laganje ili skrivanje o vremenu i aktivnostima provedenim online,
• Odbijanje učešća u društvenim aktivnostima kako bi proveli više vremena online,
• Izlivi bijesa, anksioznosti, ili frustracije usljed zabrane korišćenja interneta,
• “Kriziranje” – gnjev, napetost i/ili depresivnost kada je kompjuter/telefon nedostupan,
• Stalna potreba za što boljom “mašinom”, naprednijim softverom ili potreba da se više vremena provodi uz kompjuter.
Ukoliko primijetite jasne znake zavisnosti, naravno da je dobro da potražite pomoć psihologa, po mogućnosti nekog iskusnog u liječenju zavisnosti.
Druge opasnosti povezane sa korištenjem digitalnih tehnologija
Među najčešćim opasnostima svakako je online nasilje, (engl. cyberbullying ), koje uključuje različite oblike virtuelnog zlostavljanja, najčešće uvredama, ismijavanjem, formiranjem grupa „svi-osim X“ ili „Svi koji misle da je X glup“ i slično.
Za razliku od interakcije uživo, ovakve uvrede su trajno vidljive i svima dostupne, pa se utoliko teže i podnose. Grupni ili masovni izazovi u vidu poruka npr. „udari prvog do sebe“, ili „lezi na cestu“ takođe su važna opasnost o kojoj je važno biti informisan i u toku.
Tu su i Internet predatori, koji prikupljaju informacije o uzrastu, polu, fizičkom izgledu, mjestu življenja, interesovanjima, hobijima i sadržaju komunikacije potencijalne žrtve (profili na društvenim mrežama, fotografije, forume, grupe), kako bi inicirali kontakt sa žrtvom i sa njom komunicirali pod lažnim identitetom.
S time povezane su i pojave:
“Grooming” – postepeno namamljivanje i sticanje povjerenja potencijalne žrtve seksualnog nasilja, npr. pokloni, laskanje, manipulacija itd.
“Sexting” – razmjena i prosljeđivanje seksualno eksplicitnih sadržaja, slika, poruka, videa.
“Sextorsion” – ucjena, prijetnjom da će se eksplicitni sadržaji proslijediti ili objaviti.
Lista opasnosti bi zaista bila dugačka, a tema široka, ali mogu reći da su osnovne smjernice za zaštitu već date u prethodnim redovima – budite uvijek u toku sa time šta dijete radi za ekranom, sa kime kontaktira, kakva je komunikacija u kojoj učestvuje, koje podatke ostavlja online, kao i kako se osjeća.
Istovremeno, gradite od najranijeg uzrasta odnos povjerenja sa svojim djetetom, tako da vam se bez straha može povjeriti ukoliko se nađe u bilo kakvoj opasnosti, čak i ako je ona rezultat njegove greške.
O autorki:
Slavica Tutnjević diplomirala je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci 2004. godine. Magistrirala je na Nastavničkom fakultetu Univerziteta Kolumbija u Njujorku 2006., te doktorirala na Univerzitetu u Banjoj Luci, u oblasti razvojne psihologije 2014. Zaposlena je na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci kao profesorica razvojne psihologije. Na završnoj je godini integrativne psihoterapije za djecu i adolescente, te radi kao psihoterapeutkinja pod supervizijom u Savjetovalištu za djecu i mlade u koje djeluje u sastavu udruženja Nova Generacija u Banja Luci. Sa porodicom živi u Banja Luci, majka je dvoje djece od 12 i 16 godina.
Izvor: https://6yka.com/kolumne/djeca-i-ekrani-kad-je-previse
