Moja volonterska priča je počela od decembra 2015.godine. Kratko vrijeme sam volonterka, ali i za to kratko vrijeme mogla bih da izdvojim iskustva koja sam stekla volontirajući u „Novoj generaciji“, tačnije u Dnevnom centru za djecu u riziku. Za ovu organizaciju saznala sam od jedne volonterke koja već duže vrijeme tu volontira. Ali za taj životni poziv volontera, odlučila sam se nakon što su na Filozofski fakultet došli predstavnici „Nove generacije“ i predstavili svoje projekte. Bez razmišljanja, shvatila sam da je to ono što sam dugo željela.
U decembru sam pozvana na intervju. Nisam imala uopšte tremu, jedva sam čekala da to prođe i da počnem volontirati, osjetila sam mnogo pozitivne energije i samopouzdanja, bila sam odlučna i sigurna u ono što želim. Zaposleni u ovoj organizaciji su zaista tako dobri ljudi, pristupačni, ljubazni, otvoreni za razgovor i spremni pružiti savjete. Svi ti činioci podstakli su me i ohrabrili. Od trenutka edukacije, upoznavanja programa i rada Dnevnog centra, druženja sa volonterima i potpisivanjem ugovora, moja želja se ostvarila. Postala sam volonterka ove organizacije. Željela sam da pored studiranja psihologije, steknem iskustvo i u praktičnom radu, a to će se svakako odraziti i na moj profesionalan rad. To je odlična prilika za druženje, za sticanje novog znanja, vještina, upoznavanje i prije svega prilika da pomognemo nekome.
Najbitnije je da kada pristupamo volontiranju osjećamo želju i motivaciju koja nas navodi da pomažemo, pogotovo djeci, tim slatkim i iskrenim bićima, jer izmamiti njihove osmijehe, podstaći ih na razmišljanje i podstaći pronalaženje nečega novog u njima(talenata, raznih sposobnosti) su indikatori da njihov život činite srećnijim.
Prvi dan volontiranja, nije tako davno bio, još su to svježi događaji. Moj termin je u jutarnjim časovima, tako da sam prvi dan volontiranja zatekla jednu slatku djevojčicu A. Odmah me zamolila da vježbamo padeže, jer je imala kontrolni iz srpskoga jezika toga dana. Radovala sam se što me je tako brzo prihvatila, bila sam srećna što mogu da joj pomognem. Poželjela je da joj ja budem nastavnica. Srce mi je preplavila nježna plima ljubavi i nekih milih osjećanja. Shvatiš, da je zaista vrijedno što si tu. Sa dječacima često igram društvene igre, to im je najzanimljivije, jer i period dok sam bila sa njima je bio raspust, tako da su bili opušteniji i ne pod stalnim pritiskom da imaju neku zadaću. Oni su tako pametni i mudri. Često me pobijede u društvenim igricama. Čak, kada smo jednom završili jednu društvenu igru, dječak S. je zaplakao što je izgubio. Dječak nije mogao da podnese poraz. Rekla sam kako je to samo igra, koja ga uči da bude jak i da nikada ne treba da odustaje i da će sljedeći put pobijediti. Dječak se odmah oraspoložio. Pomislih, kako su to divna i neiskvarena srca.
Bila sam tako srećna što sam prisustvovala rođendanu jednog dječaka i posmatrala ih u tim trenucima. Oni su svi kao jedna porodica. I osoblje i volonteri su tako ljubazni. Uvijek možemo da naučimo nešto novo jedni od drugih. Lijepo mi je vidjeti kada djeca učestvuju u kreativnim radionicama, gdje izrađuju nakit ( minđuše, narukvice, lančiće). Najinteresantnije mi je bilo kada mi je tada jedna djevojčica S. rekla:” Ti, možeš ovo da poneseš svome mužu”. Mislila je na nešto od nakita. Slatko me je nasmijala i ja sam joj pojasnila da nemam muža i rekla joj: ”Ja nisam udata i nemam muža, nije valjda da izgledam toliko starije”. Shvatila sam da su to još dječja razmišljanja i da treba proći još vremena da oni nas upoznaju, jer nove volontere znaju često persirati.
U Dnevni centar kada dođem odmorim se od obaveza i fakulteta, radeći sa djecom, igrajući se, učeći i razgovarajući o raznim temama. Mogu i ja da naučim nešto od njih.
Osjetim se ispunjeno, kada svojim prisustvom mogu da doprinesem uljepšavanju njihovih života. Preporučujem “Novu generaciju” kao jako dobro mjesto za buduće volontere, kao buduće profesionalce u radu humanističkih nauka. Jer, jednoga dana kada se vratim u svoj grad, sigurna sam da osim trenutaka studiranja, ponijeću lijepe uspomene stečene sa tom djecom. Volontiranje produbljuje našu svijest, upoznajemo sebe, shvatamo ko smo, širimo dobro raspoloženje, pomažemo iznad svega.
Smisao života jeste u nesebičnom davanju ljubavi, pažnje, pomoći, a osmijesi i sjaj u očima djece jesu odgovori na naše uloženo vrijeme, zalaganje i trud. Ovo je moje malo volontersko iskustvo i uvodna volonterska priča za one koje tek slijede, a biće ispisane divnim trenucima, radionicama, igrama, stečenim radeći sa tom djecom.
Znam da svoje vrijeme ulažem u nešto dobro. Ako ste nekome izmamili osmijehe to je vrijednost postojanja, jer…sreća drugih je i moja sreća!
