O separacionoj anksioznosti piše naša Ana Risović, psiholog i programska radnica u Udruženju Nova generacija.
Sjećate li se vašeg prvog odlaska u vrtić, školu, izlet ili ekskurziju? Moje sjećanje je da sam bila „hrabra“ jer nisam pustila suze koje su tada imale potrebu da izađu. Bila sam staložena, ali su mi misli bile usmjerene na to kako ću ja tu ostati sama – iako je to bilo samo sat vremena, ja tada nisam imala pojam o vremenu, ali sam imala pojam o nedostajanju majke koja je izašla napolje sa ostalim roditeljima.
Izvor: Freepik
Ponovo sam, godinama kasnije, izučavanjem psihologije, dala sebi odgovor zašto sam osjećala tugu i strah kada su na red došla prva odvajanja od porodice. Stručno, to je nešto što se naziva separaciona anksioznost, a ukoliko to prevedemo u jezik onoga što dijete osjeća – to je strah koji dijete osjeća prilikom odvajanja od sigurne baze, koju u tom periodu, najčešće, predstavljaju roditelji ili staratelji.
Kako dijete doživljava odvajanje od roditelja
Izvor: Freepik
Zamislite da nas odrasle neko baci u džunglu o kojoj ne znamo ništa. Meni ta zamisao djeluje vrlo zastrašujuće i nisam sigurna kako bih se nosila sa tim osjećajem gubitka kontrole usljed potpune nepoznatosti. Slično tome, djeca odrastaju nekoliko godina u vrlo predvidivom i poznatom okruženju i prirodno je da im odlazak u nešto potpuno novo i drugačije – kao što su polazak u vrtić ili polazak u školu – djeluje strašno.
Kako se separaciona anksioznost može manifestovati
Djeca u tom uzrastu nemaju mogućnost da jasno iskažu svoje emocije, te se separaciona anksioznost kod djece može manifestovati u obliku suza, bolova u stomaku ili glavi, mučnine, otpora, povučenosti i slično. Kao što nama odraslima nije jednostavno da prihvatimo činjenicu da nemamo mogućnost da dobijemo nešto što nam je važno, tako i djeca na razne načine protestuju zbog odsustva roditelja ili staratelja. Ako uzmemo za primjer djecu vrtićkog uzrasta, važno je naglasiti da u tom razvojnom periodu kod djece ne postoji razvijeno shvatanje trajnosti i vremena. U skladu sa tim, djeca ne mogu da razumiju da će se roditelji sigurno vratiti po njih.
Izvor: Freepik
Djeca predškolskog i školskog uzrasta donekle mogu da razumiju da će odvajanje biti privremeno, ali to ne mijenja osjećaj straha koji se javlja. Čak i ako su djeca ranije boravila u vrtiću, prelazak iz vrtića u školu može izazvati sličan strah jer dijete traži sigurnost u poznatom – sa roditeljima ili starateljima.
Važno je i spomenuti da polazak u školu sa sobom nosi nove zahtjeve i očekivanja sa kojima, nekada, djeca ne znaju kako da se iznesu. U tom periodu djeca mogu pokušati da „izbjegnu“ odvajanje time što traže ostanak kod kuće usljed bolova u stomaku, zabrinutosti da će se nešto dogoditi i slično.
Djeca ne „izmišljaju“, već zaista osjećaju strah
Nekada je nama odraslima teško da se poistovijetimo sa onim što dijete doživljava; može nam djelovati da to nisu „dovoljno veliki“ razlozi – i to ne zato što smo loši roditelji, već zato što nekada zaista nemamo kapacitete da shvatimo kako dijete vidi situaciju. Zato je važno da se podsjetimo da dijete ne „izmišlja izgovore“ – ono zaista osjeća separacionu anksioznost, a mi odrasli smo ti koji možemo pomoći u regulaciji tih osjećanja.
Koliko je separaciona anksioznost izazovna i za roditelje
Izvor: Freepik
Koliko je ovaj period izazovan za djecu, jednako je izazovan i za vas roditelje. Jako je teško gledati dijete koje plače dok ga mi „napuštamo“. Je li vam poznat ovaj osjećaj? Jeste li nekada pomislili da ste „loši roditelji“? Da li vam se desilo da poželite odustati i vratiti se sa djetetom kući?
Razumljivo je i prirodno da se ovakva preispitivanja javljaju jer se i vi suočavate sa neprijatnim emocijama sa kojima se nije jednostavno iznijeti.
Nekada, nenamjerno, trudeći se da ohrabrimo dijete, možemo poslati poruku koja djetetu može djelovati kao umanjivanje onoga što ono doživljava. Kako se vi osjećate kada vam neko kaže: „Ma, nemoj se sekirati“? Prođe li sekiracija tom rečenicom?
Šta roditelji mogu učiniti da olakšaju odvajanje
Djetetu je važno da ga neko vidi i čuje, da neko imenuje njegove emocije i da ih validira. Možemo reći: „Vidim da si uplašen/a i tužan/a jer ću sada otići.“
Naravno, imenovanje i validiranje emocija nisu dovoljni da se dijete umiri. Kod djece sa separacionom anksioznošću, posebno je važno uspostaviti rutinu prilikom pozdravljanja, koja djetetu jasno pokazuje da roditelj odlazi, ali i da se sigurno vraća.
Izvor: Freepik
Možete zajedno sa djetetom napraviti ritual pozdrava – kratku igricu, zagrljaj ili simboličnu poruku koja djetetu vraća osjećaj sigurnosti. Važno je da se pozdrav ne odugovlači, jer djeca situaciju tumače kroz naše reakcije.
Kao što djeca odrastaju u predvidivom okruženju, potrebno je vrijeme da se izgradi rutina i predvidivost i u vrtićkom ili školskom okruženju. Produžena separaciona anksioznost ne znači da je dijete razmaženo, niti da ste vi loši roditelji.
Kako pomoći djetetu kod separacione anksioznosti
Neke smjernice koje roditelji mogu primijeniti kako bi pomogli djetetu da se lakše nosi sa odvajanjem:
- jačanje svakodnevne samostalnosti djeteta
- jasno definisati kada dolazite po dijete
- predmet koji dijete nosi sa sobom kao podsjetnik na roditelja
- podsjećanje na ranija uspješna odvajanja
- davanje djetetu osjećaja kontrole kroz male izbore
- jasno naglasiti da odlazite, ali i da se sigurno vraćate
- razgovor o tome kako je dijete provelo dan
- dosljedna rutina i predvidiv dnevni raspored
Nije realno očekivati da separaciona anksioznost kod djece nestane preko noći. Kod neke djece traje nekoliko dana, kod neke sedmicama, a ponekad i duže – naročito ako se poklopi sa drugim stresnim okolnostima.
Kada je važno potražiti dodatnu podršku
Izvor: Freepik
Ako se strah vremenom ne smanjuje ili se pojačava, podrška stručnih osoba može biti od velike pomoći i djeci i roditeljima. To nije znak neuspjeha, već znak brige, odgovornosti i hrabrosti.
Prelazni periodi u odrastanju, poput polaska u vrtić ili školu, mogu biti izuzetno emocionalno zahtjevni. Budite strpljivi prema sebi i svom djetetu. Uz dosljednost, empatiju i razumijevanje, dijete postepeno uči da razdvajanje nije gubitak, već dio odrastanja – a vi ostajete sigurna luka, čak i kada niste fizički prisutni.
Za dodatno razumijevanje teme separacione anksioznosti, preporučujemo novu epizodu podkasta Razumna priča, u kojoj prof. dr Aleksandra Hadžić govori o separacionoj anksioznosti iz stručne i roditeljima bliske perspektive.
Postanite Zaštitnik djece!
Razgovori o roditeljstvu, mentalnom zdravlju i odrastanju imaju moć da mijenjaju živote.
Pratite Štit nove generacije i podkast Razumna priča, dijelite znanje i podržite djecu i porodice kojima je to najpotrebnije.
Postanite Zaštitnik djece – jer sigurnost djeteta počinje razumijevanjem. 💙
