Jeste li vi nekada za dijete pomislili kako nešto ne može? Ili da to nije za njega/nju?
Nerado priznajem da ja jesam, veliki broj puta. Krenem iz perspektive kako su oni maleni, kako će im to držati pažnju dva dana ili kako tu istu pažnju nemaju za neke stvari. Upravo tu se krije prelomni trenutak u kojem djetetu možemo dati ili odrezati krila da istražuje sebe i svoje potencijale.
O potencijalu koji djeca nose u sebi i o nadarenosti neke od njih smo razgovarali u podkastu koji možete pronaći na sajtu stitnovegeneracije.com. Od pitanja šta je to darovitost, kako je prepoznati i kako njegovati, do toga kako biti podrška dok potencijal postaje uspjeh – sve to vas čeka u ovom zanimljivom razgovoru.
Izvor : Freepik
Nadareno dijete, šta sad?
Kada neko spomene nadarenost, tri stvari koje mi prve padaju na pamet:
- dijete koje može sve,
- dijete čiju znatiželju je teško nahraniti,
- dijete koje se teško uklapa u svoju vršnjačku grupu.
Nadarenost jeste nešto jako lijepo i značajno, ali kao takvo nosi sa sobom i težinu sa kojom se nije uvijek lako nositi, kako djetetu, tako i ljudima oko njega.
Zamislimo dijete koje može riješiti sve zadatke iz matematike za 5 minuta i kojem su ti zadaci kao kada bi nama neko dao da sabiramo dvocifrene brojeve (kada mozak radi bez pritiska i kada nam je to vrlo lak zadatak). Ili dijete koje na času muzičkog želi da komponuje, a program nalaže da se uče note. Djevojčica koja je pročitala Dostojevskog dok njeni vršnjaci čitaju “Robinza Krusa”.
Naravno, ne izgleda svaka nadarenost ovako. Ovo su dosta naglašeni primjeri, ali je princip sličan. Dijete se obično po nečemu izdvaja, stvari koje su vršnjacima u zoni narednog razvoja, njima su dosadne i obično se javlja taj osjećaj izolovanosti – osjećaj da nemaju oko sebe vršnjake sa kojima mogu da se razumiju.
Jedna od najvećih zabluda jeste da će se nadareno dijete snaći samo od sebe. Često čujemo rečenice poput: „Ma njemu/njoj ide sve lako“ ili „Za njega/nju se ne brinem, pametan/na je on/ona.“ Međutim, upravo ta djeca ponekad ostanu bez podrške jer mi odrasli krećemo od pretpostavke da im ona nije potrebna, jer djeluje da oni sve prepreke savladavaju sa lakoćom.
Tu dolazimo do jedne od ključnih stvari – mi vidimo uspjeh, ne vidimo dijete koje stoji iza toga. Često se ne zapitamo kako se to dijete osjeća. Djeluje nam da je dobro, pa ni ne pokušamo da zavirimo u svijet koji se krije iza petica i hvaljenja učitelja, nastavnika, profesora. Nerijetko nas u tome spriječe naša uvjerenja da djeca “nemaju oko čega da se brinu” (ipak su njihovi problemi zanemarljivi u poređenju sa problemima sa kojima se suočavamo mi odrasli – i vi ste čuli ove poruke, zar ne?). Nije li dosta sebično sa naše strane da procjenjujemo ko ima razloga za brigu, a ko nema? To što je neko dijete, ne znači da nema emocije. Naprotiv, mi odrasli imamo kapacitete i mehanizme da se sa emocijama iznesemo, a djeci mi treba da pomognemo u tome.
Zato, sljedeći put kada pomislimo da je naše dijete srećno ili da je dobro samo zato što nema problema u školi, prisjetimo se da to ne mora da ukazuje na sreću. Pokušajmo čuti i vidjeti dijete.
Nadarenost i škola
Školski sistem je prilagođen postepenom usvajanju znanja, prosječnim sposobnostima učenika i tačno definisanim oblastima kojima se djeca bave. Što je u potpunosti razumljivo i vjerujem da niko ne očekuje da se cijeli jedan sistem koji odgovara najvećem broju djece, promijeni i prilagodi nekolicini učenika. Ali ipak, postoji nešto što možemo da uradimo i što ne zahtijeva revolucionarne promjene. Samo male korake ka tome da prepoznamo nadarenost i da je usmjerimo na adekvatan način.
Ali, prije nego što dođemo do rješenja, hajde da shvatimo šta se dešava sa nadarenom djecom u školskom sistemu.
Kao što smo ranije naveli, zadaci i gradivo koje se savladava u školama je prilagođeno prosječnom učeniku. Zapitali smo se šta se desi kada nadaren učenik, koji ima veće sposobnosti, svakodnevno dolazi u kontakt sa zadacima koji mu nisu previše izazovni? Dijete te zadatke rješava jako brzo, nekada nam može djelovati i da ih radi bez razmišljanja ili da bez posebnog truda shvata gradivo koje je drugima komplikovano. Ali, kada se ovakve situacije dešavaju svaki dan ili svaki čas iznova, javlja se dosada.
Možda bismo rekli da u dosadi nema ništa loše i da je super što će se dijete u svakom trenutku svog školovanja snalaziti lako. Ali, je li zaista tako? Zamislite da cijelo osnovno obrazovanje prolazite tako što skoro nikada ne morate da se potrudite. Zvuči kao san. Ali nije. Kako naučiti upornost ako nikada nismo morali biti uporni? Kako naučiti da podnesemo neuspjeh ako ga gotovo nikada nismo doživjeli?
Izvor : Freepik
Dijete dođe u srednju školu ili u akademsko obrazovanje, prvi put se susretne sa nekim temama. Po prvi put nailazi na prepreke koje ne može savladati samo zahvaljujući talentu. Zamislite kakav je to šok, a koliku tek teškoću predstavlja ako dijete od ranije nije uzgradilo toleranciju na frustraciju i neuspjeh, ako nema radne navike i ako ne zna kako da savlada prepreke.
Upravo zbog prevencije gorenavedenog, važno je da roditelji i nastavnici ne budu zadovoljni samo činjenicom da dijete postiže dobre rezultate. Poželjno je omogućit izazove koji odgovaraju njegovim sposobnostima. Takvi izazovi ne moraju nužno značiti više zadataka, već kvalitetnije i složenije zadatke koji podstiču istraživanje, kreativnost, kritičko mišljenje i samostalno rješavanje problema. Ovo ne znači da učitelji, nastavnici, profesori ili roditelji moraju biti eskperti. Dovoljno je pokušaju istražiti šta je djetetu zanimljivo, uz pomoć kolega pronaći neke dodatne ili zamjenske aktivnosti koje će djetetu razvijati sve ove neophodme životne vještine bez kojih nadarenost može ostati samo zrno iz kojeg nikada nije iznikla klica.
Ako dijete riješi deset zadataka za pet minuta, možda mu nije potrebno još deset istih. Možda mu treba jedan koji nema tačan odgovor. Jedan zbog kojeg će prvi put morati da razmišlja, pogriješi i pokuša ponovo.
Izvor : Freepik
Dijete samo ne može da razvije svoj potencijal, mi odrasli smo tu da zalijevamo i omogućimo uslove u kojima će klica krenuti da se razvija, jer talent predstavlja samo početni potencijal, dugoročni uspjeh mnogo više zavisi od rada, discipline, istrajnosti i sposobnosti da osoba kontinuirano ulaže napor.
Kada govorimo o školi i darovitim učenicima, neophodno je da spomenemo i vrijednosni sistem. Šta mislimo pod tim? Hajde da pokušamo svi da odgovorimo na jedno pitanja.
Ko je najveći “genije”:
- dijete koje rješava zadatke iz matematike, fizike i hemije na nivou akademskog profesora
- dijete koje je prvak u određenom sportu
- dijete koje je napisalo dramski tekst za predstavu u dosta ranoj dobi
Lagala bih kada bih rekla da je moja prva pomisao o tome kako su svi jednako genijalni. Prva misao mi je ipak ta da su zadaci ti koji odnose prevagu. Ali, kada pogledam dublje, moja misao nije iznenađujuća. Dok sam išla u školu, bilo je nekoliko “glavnih predmeta”, ostali su bili manje važni. Ako si uspješan u matematici – “svaka čast”. Ako si uspješan u sportu – “pih, to bih mogla i ja da se potrudim”.
Školski sistem, a kasnije i svi mi, imamo vrlo rigidnu podjelu toga šta je važno i šta od oblasti se računa. Međutim, nadarenost nije samo genijalnost sa brojevima. Bilo koja druga oblast ima jednake šanse sa nadarenost, samo što nema jednake šanse da bude primijećena i vrednovana na jednak način.
I šta sada sa tim? Zadatak svih nas, roditelja, prijatelja, učitelja ili nastavnika jeste da prepoznamo i podržimo specifične snage svakog djeteta, bez obzira na to da li se one uklapaju u tradicionalne predstave o uspjehu. Važno je pomognemo djetetu da razvije i ZAVOLI svoje talente, ali i da shvati(mo) da njegova vrijednost ne zavisi isključivo od školskih ocjena ili takmičarskih rezultata.
Izvor : Freepik
Nadarenost i drugarstvo
Dođeš u razred, tek upoznaš drugare, pokaže se da znaš da čitaš i pišeš dok oni tek uče slova, pa ko si ti? Čudak, neko ko ne rezumije njih i neko koga ne razumiju oni.
Mnoga nadarena djeca imaju interesovanja, način razmišljanja ili emocionalnu zrelost koja odstupa od prosjeka njihove vršnjačke grupe. Zar je onda zaista čudno što se oni nerijetko osjećaju drugačije, što imaju doživljaj da ih niko ne razumije i da ni sa kim ne mogu da nađu zajednički jezik. Dosta usamljeno mjesto za biti, zar ne?
Ako tome dodamo i činjenicu da su oni, uprkos većoj zrelosti i sposobnostima, i dalje djeca koja će prvo krivca tražiti u sebi – osjećaj neadekvatnosti je najćešća posljedica. I ne možemo ih zbog toga kriviti jer je potreba za pripadanjem jedna od osnovnih ljudskih potreba, a posebno je važna tokom djetinjstva i adolescencije. Nijedno dijete ne želi da bude izolovano ili da ima osjećaj da nigdje ne pripada.
Kako bi se zaštitila, neka djeca će kriti svoje sposobnosti kako bi se uklopila među vršnjake. Druga će se povlačiti iz društvenih aktivnosti jer ne pronalaze zajedničke teme sa vršnjacima, a svjedoci smo i da su nerijetko izložena zadirkivanju ili odbacivanju upravo zbog svojih sposobnosti.
Zato je važno da odrasli ne zanemare socijalni aspekt razvoja fokusirajući se isključivo na postignuća. Ako dijete ne može da pronađe zajednički jezik sa vršnjacima koji ga okružuju, to je u redu. Pokušajmo pronaći djecu koja imaju slična interesovanja. Postoje razne sekcije, kampovi, takmičenja, radionice, klubovi. Sve to su mjesta gdje djeca upoznaju slične sebi, gdje mogu pronaći osjećaj pripadnosti i shvatiti da nije problem u njima, da su oni sasvim u redu baš takvi kakvi jesu.
Važno je i svakodnevno razvijati socijalne i emocionalne vještine, empatiju, saradnju i sposobnost rada u grupi. Ovo je nešto za šta nam nisu potrebni posebni uslovi, ovakve stvari djecu učimo kroz svakodnevne aktivnosti: od odlaska u prodavnicu, do vremena koje provodimo zajedno. I važno je da zapamtimo još jednu važnu stvar: djeca mnogo više uče gledajući kako se mi ponašamo, nego slušajući ono što im govorimo!
Da sumiramo
Podrška nadarenom djetetu ne znači konstantan pritisak da bude najbolje. Roditelji i nastavnici često imaju dobre namjere, ali ponekad nesvjesno stvaraju osjećaj da dijete mora stalno ostvarivati vrhunske rezultate.
Zdrav pristup podrazumijeva ravnotežu između podrške i autonomije. Potrebno je postavljati izazove, ali ne i nerealna očekivanja. Ohrabrivati razvoj talenata, ali ostaviti prostor za odmor, igru i istraživanje drugih interesovanja. Slaviti uspjehe, ali prihvatati i neuspjehe kao prirodan dio razvoja.
Posebno je važno slušati dijete i uvažavati njegove želje. Nisu sva nadarena djeca ambiciozna na isti način. Neka žele da se intenzivno bave svojim talentom, dok druga žele uravnotežen život u kojem će imati vremena za prijatelje, porodicu i druge aktivnosti.
Uloga odraslih nije da ostvaruju vlastite ambicije kroz dijete, već da mu pomognu da pronađe vlastiti put.
Izvor : Arhiva Nove generacije
Briga o djetinjstvu zajednička je odgovornost svih nas. Svaki prostor u kojem djeca mogu slobodno da se igraju, istražuju, druže i osjete da pripadaju predstavlja ulaganje u njihovo odrastanje. Kada im omogućimo više takvih trenutaka, gradimo zajednicu u kojoj djeca imaju priliku da odrastaju uz podršku, povjerenje i iskustva koja će nositi sa sobom i kada odrastu.
Postanite Zaštitnik djece!
Razgovori o roditeljstvu, mentalnom zdravlju i odrastanju imaju moć da mijenjaju živote.
Pratite Štit nove generacije i podkast Razumna priča, dijelite znanje i podržite djecu i porodice kojima je to najpotrebnije.
Postanite Zaštitnik djece – jer sigurnost djeteta počinje razumijevanjem. 💙
