Kada je Marko prvi put došao u Dnevni centar, imao je devet godina i tek je krenuo u treći razred. Došli su zajedno sa starijim bratom, na preporuku Centra za socijalni rad.
Iza njih je tada već bio dugačak niz teških dana, roditelji su se razveli, majka je napustila brak u kojem je trpila nasilje, a otac je izlaz tražio u alkoholu.
Izvor: Arhiva Nove generacije
U takvoj svakodnevici, novac je često nestajao, a dječije potrebe su se pretvarale u luksuz. Da bi obezbijedio sebi piće, otac je znao primoravati Marka da krade bicikla. Upravo ta situacija bila je prelomna tačka koja je dovela do toga da Centar za socijalni rad potraži pomoć i podršku Dnevnog centra.
Izvor: Arhiva Nove generacije
Kada je stigao, Marko nije bio kategorisan, ali je bilo jasno da nosi teret zanemarivanja. Bio je tih, povučen, gotovo bez izraza na licu. Stručni tim Dnevnog centra je ubrzo primijetio da ne prepoznaje ni svoje ni tuđe emocije, kao da su sve bile izbrisane.
Izvor: Arhiva Nove generacije
Na svaku situaciju reagovao je isto: tišinom. Nije se obradovao kada bi nešto dobio, niti bi pokazao ljutnju ili tugu kada bi bio ukoren.
Bio je dijete koje je, jednostavno, prestalo osjećati.
Korak po korak ka sigurnosti
U Dnevnom centru smo krenuli od početka. Učili smo da čita i piše, da se izrazi riječima, ali i da prepozna osjećanja, makar i kroz igru, crtež ili razgovor.
Izvor: Arhiva Nove generacije
Paralelno s tim, promijenio je i školu, gdje je dogovoren prilagođeni plan i program. Prvi i najvažniji cilj bio je da se osjeća sigurno.
Da zna da je na mjestu gdje može pogriješiti, zaplakati, smijati se. I da je sve to u redu.
Izvor: Arhiva Nove generacije
Trebalo je gotovo dvije godine da se dogodi trenutak koji će svi pamtiti. Jednog dana, tokom fudbalske utakmice, njegov tim je promašio go.
I Marko je – zaplakao.
Bilo je to prvi put otkako je došao u Dnevni centar da je pokazao osjećanje.
Izvor: Arhiva Nove generacije
Za tim Dnevnog centra, to je bio trenutak koji su čekali mjesecima – suza koja je značila da je led napukao, da se u njemu ponovo budi dijete koje osjeća.
Dječak koji osjeća
Od tada, Markov napredak nije prestajao. Postao je jedno od najosjetljivije i najpažljivije djece u Dnevnom centru.
Izvor: Arhiva Nove generacije
On je danas taj koji prvi prilazi novim korisnicima i volonterima, pomaže im da se opuste, uključi ih u igru ili jednostavno pita:
“Jesi li dobro?”
Izvor: Arhiva Nove generacije
Naučio je da saosjeća, da vidi ono što je nekad bilo nevidljivo – i u sebi i u drugima.
Prije nedavnog odlaska na ekskurziju, prišao je jednoj od naših stručnih saradnica i rekao:
“Pošto mene neće ovdje biti sedam dana jer idem na ekskurziju, mogu li ja da ostanem čitav dan da se sa svima pozdravim?”
Dječak koji je nekada ćutao sada zna koliko vrijedi svaki osjećaj, svaka riječ i svaki zagrljaj.
Kada se povjerenje pretvori u promjenu
Markova priča pokazuje da promjena počinje onog trenutka kada dijete ponovo povjeruje da je sigurno.
Da je viđeno, prihvaćeno i vrijedno pažnje.
Takvi trenuci ne dolaze brzo, ali dolaze kroz strpljiv rad, dosljednost i ljubav koja ne traži ništa zauzvrat.
Izvor: Arhiva Nove generacije
U Dnevnom centru svako dijete ima svoju priču, a svaka od njih nosi mogućnost novog početka. Zahvaljujući podršci naših donatora i prijatelja, Marko danas odrasta u dječaka koji vjeruje u sebe i u druge.
Ako želite da i vi budete dio takvih promjena – postanite Zaštitnik djece.
Jer jedno dijete koje ponovo nauči da osjeća, mijenja cijeli svijet.
*Napomena: Imena djece u tekstu su izmjenjena kako bismo osigurali zaštitu njihovog identiteta
