U prethodnom tekstu bavili smo se temom separacione anksioznosti – snažnim emocionalnim reakcijama koje se javljaju kod djece kada se odvajaju od roditelja. Ova iskustva su naročito izražena u situacijama kada dijete ostaje bez neposredne blizine figure sigurnosti.
Izvor: Freepik
Ako ste ga propustili, možete ga pročitati na našem blogu, a detaljnije o ovoj temi govorili smo i u našem podkastu Strah od odvajanja kod djece: šta roditelji često ne razumiju? – Razumna priča, gdje smo se osvrnuli na to kako separaciona anksioznost izgleda iz dječije i roditeljske perspektive i na koje načine možemo pomoći djetetu da se osjeća sigurnije.
Jesmo li dobri roditelji ako…?
Izvor: Freepik
Ako bismo pitali roditelje kada i na koji način djecu pripremiti na samostalno spavanje, čuli bismo mnoštvo različitih odgovora. Ukoliko počnemo da istražujemo ovo pitanje na različitim „stručnim“ adresama možda ćemo se zapitati da li mi uopšte posjedujemo roditeljske kompetencije i da li smo išta uradili dobro? Tu dođemo do odgovora da su neki roditelji stava: „što ranije, to bolje“, dok drugi osjećaju „grč u stomaku“ ukoliko neko spomene razdvajanje tokom noći.
Kada je dijete spremno da spava samo?
Možda postoji donekle „univerzalan“ odgovor koji kaže da bi bilo poželjno da se dijete počne navikavati na samostalno spavanje onda kada je ono spremno. Vjerovatno ste se, baš kao i ja, zapitali šta da radimo sa tom, poprilično neinformativnom informacijom? Kako da znam da je dijete spremno?
Izvor: Freepik
Tu dolazimo do ključnog dijela – svako dijete je drugačije, na drugačiji način usvaja navike i na svoj način se nosi sa promjenama i separacijom. Hajde da pokušamo zajedno da pronađemo odgovor na pitanje kako bismo mogli da prepoznamo da li je dijete spremno na ovaj korak.
Strah od mraka i separaciona anksioznost
Pokušajte da zamislite da ne znate baš mnogo stvari o ovom svijetu. Postoji nekoliko figura koje su sa vama, koje vas vole i paze, te nekoliko poznatih mjesta u kojima tek učite o svijetu. To je sve što možete da vidite, što vam je poznato i što vam daje sigurnost. Onda neko, rekli bismo vrlo bezobzirno, ugasi svjetlo i ostavi nas same.
Izvor: Freepik
Ne možemo da prepoznamo šta se nalazi oko nas i više nam ništa ne djeluje poznato – sigurnost koja je do tada postajala više nije prisutna. Možda bi jedno dijete na ovaj način opisalo kako njima izgleda razvojni i prirodni strah od mraka. Važno je naglasiti da je za djecu i ovo jedna vrsta odvajanja od roditelja koje izaziva separacionu anksioznost i koje podrazumijeva da je djetetu potrebno umirenje i navikavanje da su roditelji tu za njih, iako nisu fizički prisutni.
Kako je roditeljima u procesu noćnog odvajanja?
Sa druge strane, roditelji se iznova nalaze u potpuno nepoznatoj i dosta nelagodnoj situaciji. Separaciona anksioznost ne pogađa samo dijete, već i roditelja koji prolazi kroz proces emocionalnog razdvajanja. Za mnoge roditelje prelazak djeteta u vlastitu sobu zvuči kao velika prekretnica.
Često se pitaju: da li dijete prerano „guramo“ u samostalnost, hoće li se osjećati odbačeno, da li ćemo ga povrijediti ili uplašiti? Nije rijetko da mama ili tata osjećaju tugu, krivicu ili čak prazninu kada dijete pređe u svoju sobu. Ponekad roditelji odgađaju ovaj korak ne zato što dijete nije spremno, već zato što oni sami nisu sigurni kako da se nose sa tim razdvajanjem.
I to je sasvim ljudski.
Međutim, tu su često i vrlo praktične brige – umor, neispavanost, potreba da i roditelji konačno imaju svoj prostor i mirniju noć.
Izvor: Freepik
Sve ove misli i emocije su normalne. Kao što je djetetu potreban osjećaj sigurnosti, i roditelju je potrebno uvjerenje da postupa ispravno. Važno je znati da proces osamostaljivanja u spavanju nije samo tehničko pitanje gdje će se nalaziti dječiji krevet, već prije svega emocionalni proces (nekada dosta intenzivan i stresan) kako za dijete, tako i za roditelje.
Pokazatelji da je dijete spremno
U stručnoj literaturi se navodi da dijete negdje između 9. i 12. mjeseca starosti razvojno može biti spremno na samostalno spavanje. Ne postoje jasni pokazatelji da to treba da se dogodi u tom periodu, postoji samo činjenica da je dijete razvojno spremno na takvu promjenu.
Izvor: Freepik
Ono što je važnije i što može ukazivati na spremnost u svakom individualnom slučaju jesu sljedeće stvari:
- dijete može da se samostalno uspava (u roditeljskoj sobi)
- postoji rutina noćnog spavanja bez buđenja
- dijete pokazuje veću samostalnost u toku dana
- dolazi do lakšeg odvajanja od roditelja.
Pored spremnosti djeteta, jednako je važna spremnost roditelja na ovaj korak, a nakon toga i dosljednost u samom procesu prilagođavanja.
Kako olakšati djetetu usvajanje samostalnog spavanja?
Izvor: Freepik
Postoji veliki niz koraka koje svakodnevno možemo da radimo kako bismo dijete osnažili za ovu promjenu i dobra vijest – ne zahtijevaju poseban i dugotrajan rad, dio su svakodnevne rutine sa djetetom.
- Pažnja u toku dana – dijete koje u toku dana ima bliskost roditelja, pažnju i emocionalnu podršku stvara osjećaj sigurnosti i može lakše da podnosi noćno razdvajanje.
- Usvojena rutina spavanja – za razvoj djece rutina spavanja je neophodna, ali i za sve druge stvari koje se tiču usvajanja navika. Ni mi odrasli nismo raspoloženi ukoliko nemamo kvalitetan san, tako je i sa djecom. Djetetu je važno da ima predvidiv raspored dnevnih aktivnosti i da postoje rutine koje ukazuju na to da se dan završava i da se bliži vrijeme spavanja.
- Učenje djeteta da se samostalno uspava u roditeljskoj sobi – tu mogu da nam pomognu igračke ili predmeti koje djetetu mogu olakšati da se ne osjeća „samo“.
- Upoznavanje sa sobom u kojoj će da spava – dijete treba tu sobu da doživi kao sigurnu i kao dio svoje svakodnevnice. Dijete može da se igra u toj sobi, da bira neke dekoracije koje će da budu u sobi (lampe, tepih, posteljine), da izabere igračke koje će biti sa njim i slično. Važno je da dijete svoju sobu ne shvata kao kaznu.
- Postepen prelazak na samostalno spavanje – za početak možemo da uvedemo dnevno spavanje koje će biti samostalno, pa da onda uvodimo noćno spavanje. Ono što može biti značajno, ukoliko je dijete verbalno i razumije, jeste dijeljenje sa djetetom onoga što slijedi. Važno je da im govorimo o tome da će spavati u svojoj sobi, da smo mi tu u blizini ako im budemo potrebni, te da im damo priliku da se prije samog prelaska prilagođavaju toj ideji.
- Uvođenje rituala prije spavanja – npr. pranje zubića, oblačenje pidžame, pričanje priča za laku noć, uspavljivanje igračaka, grljenje i emocionalna regulacija. Djeci je važna predvidljivost jer ona čuva sigurnost.
- Prelazni objekti – vrlo važni dijelovi odrastanja djeteta. Prelazni objekti su najčešće igračke, dekice odnosno predmeti koji djeci daju osjećaj sigurnosti. Na neki način su produžena ruka utjehe kada roditelj nije tu. Mogu da pomognu u emocionalnoj regulaciji, smanjenju osjećaja stresa i usamljenosti. Zato ih je važno njegovati, nikako braniti.
- Otvorena vrata – kako bismo umirili dijete i njegov strah možemo ostaviti otvorena vrata koja su znak da može da dođe u bilo kojem trenutku po nas, ukoliko se uplaši. Ukoliko dijete ima strah od toga da se u mraku kriju neka strašna stvorenja možemo zajedno sa njim da plašimo čudovišta ili da napravimo nešto što će djetetu dati moć da se zaštiti ukoliko se uplaši.
Bez forsiranja i posramljivanja
Važno je naglasiti da u ovom procesu nema mjesta za forsiranje, kazne ili posramljivanje. Rečenice poput „velika djeca ne spavaju sa roditeljima“ ili „nemoj biti beba“ mogu kod djeteta stvoriti osjećaj stida i nesigurnosti. Mnogo je korisnije poslati poruku: „Vjerujem da to možeš, a ja sam tu ako ti zatrebam.“ Takve riječi djetetu daju sigurnost umjesto pritiska.
Izvor: Freepik
Samostalno spavanje je proces, ne savršenstvo
Samostalno spavanje ne znači da dijete nikada neće tražiti roditelja. Mnoga djeca se povremeno bude, dolaze u roditeljski krevet ili traže utjehu.
To nije korak unazad.
Dijete tada traži regulaciju koju jedino odrasli mogu da mu pruže. U redu je da ga umirimo i osnažimo da se vrati u sobu u kojoj spava.
Postoje i periodi kada prelazak u sopstvenu sobu nije dobra ideja. Ako se porodica suočava sa velikim promjenama – rođenjem brata ili sestre, preseljenjem, razvodom, bolešću ili polaskom u vrtić – dijete već ima dovoljno izazova i dodatno odvajanje može biti preteško. U takvim situacijama sasvim je u redu sačekati povoljniji trenutak.
Izvor: Freepik
Važno je normalizovati i iskustvo roditelja koji nemaju uvijek mogućnost da biraju kada i gdje će dijete spavati. Nekada životne okolnosti, prostor ili umor ne dozvoljavaju idealne uslove. Ako vaše dijete još uvijek spava s vama jer je to trenutno jedino izvodljivo rješenje to ne znači da radite nešto pogrešno.
Niste loši roditelji ako vam je ponekad teško ili ako nemate snage za najbolju reakciju svake večeri. Svi mi učimo roditeljstvo u praksi. Ne postoji priručnik koju dobijemo pri sticanju uloge roditelja, stoga su greške i prilagođavanja prirodan dio ovog puta.
Samostalno spavanje je proces, a ne test roditeljske uspješnosti. Uz strpljenje, dosljednost i toplinu, dijete će postepeno razviti osjećaj sigurnosti.
Postanite Zaštitnik djece!
Razgovori o roditeljstvu, mentalnom zdravlju i odrastanju imaju moć da mijenjaju živote.
Pratite Štit nove generacije i podkast Razumna priča, dijelite znanje i podržite djecu i porodice kojima je to najpotrebnije.
Postanite Zaštitnik djece – jer sigurnost djeteta počinje razumijevanjem. 💙
