ENGLISH

Volonterske priče


MOJA VOLONTERSKA PRIČA
Volonter: Snježana Ivanović

Znate onaj osjećaj kada vam neko priča svoju priču, svoju viziju ljepšeg svijeta, a vi mu u potpunosti vjerujete svaku riječ i nešto se u vama pokrene?! Tako počinje moje najljepše volontersko iskustvo.

Na fakultetu su nam zaposleni iz udruženje Nova Generacija predstavili svoja tri programa i mogućnosti volontiranja u svakom od njih. Priča o Plavom telefonu mi je posebno privukla pažnju i navela na razmišljanje o ponovnom uključivanju u volonterske aktivnosti. I ranije sam volontirala, zatim napravila pauzu, a onda prije nešto više od dvije godine popunila prijavu za volontiranje na Plavom telefonu i otišla na intervju. Nakon nekoliko dana počeli smo sa edukacijom. Deset nas je na edukaciji, upoznajemo se, razmjenjujemo naša očekivanja i iskustva. Vježbam, trudim se, pokušavam savladati sve vještine neophodne za rad na telefonu. Nesigurna sam, pravim greške, mnogo je pitanja, nedoumica, strahova, ali još je više razumijevanja od strane edukatora, podrške, pohvala, konstruktivnih kritika i neizmjerne želje da nam svima pomognu da postanemo samostalni volonteri savjetnici. Trud svih nas se na kraju isplatio, mnogo edukacija, supervizija, diskusija, projekata, akcija, zajedničkih druženja i pozitivne energije su dali rezultate.

Vrijeme je za sljedeći korak ka cilju. Slušam starijeg volontera kako vodi poziv, na superviziji glumim savjetnika tokom simulirajućeg poziva, dobijam odobrenje da se javim na poziv. I konačno zvoni telefon i vrijeme je da se javim na svoj prvi poziv. Od treme koju sam tada imala nisam uspjela pravilno da izgovorim sve riječi tokom predstavljanja linije, ali ni tada nisam ostavljena sama. Starija volonterka, koja je tu sa mnom, mi podržavajuće klima glavom i govori da je sve u redu. Sve je i bilo u redu, kao što je i sve nakon toga bilo u redu. Imala sam priliku da razgovaram sa mnogo djece, da im budem podrška i da zajedno tražimo potencijalna rješenja. Imala sam priliku da upoznam divne ljude koji rade i volontiraju na Plavom telefonu, ljude sa kojima djelim istu viziju boljeg sutra, iste ciljeve, iste probleme. Ljude koji su odlučili da svoje slobodno vrijeme posvete djeci i unapređenju njihovog položaja u našem društvu. Ljude koji su spremni da jedni drugima budu podrška, da odgovore na sva pitanja i riješe sve dileme. Imala sam, a i dalje imam, priliku da budem mnogo srećna što sam dio jednog divnog tima.

Volontiranjem na ovom projektu sam dobila mogućnost da se bolje upoznam sa problemima sa kojima se susreću djeca, da ih bolje razumijem i da pokušam zajedno sa njima da dođem do najboljih rješenja. Osim toga, ovo je bila velika prilika za moj lični rast i razvoj, mogućnost da unaprijedim svoje vještine, iskoristim svoje potencijale, bolje upoznam sebe i da bolje razumijem sebe. To mi je bilo veoma značajno i za rad na telefonu, ali i u privatnom životu, jer što sam više postajala svjesna sebe i svojih emocija, to sam više mogla da razumijem druge i njihove emocije. Cilj mi je da nastavim sa volontiranjem na ovom projektu, da nastavim sa proširivanjem svojih znanja iz ove oblasti i da i dalje budem podrška djeci kojoj je to potrebno. Ne znam da li uvijek pomognem osobi koja nazove, ali promjena u njihovom glasu i hvala na kraju su za mene neprocjenjivi.

MOJA VOLONTERSKA PRIČA
Volonter: Stanko Nedić
student žurnalistike

Moja volonterska priča počela je u decembru 2014.godine. Slučajno naišavši na stranicu Udruženja ”Nova Generacija” odmah me zainteresovalo o čemu se tu radi, ono što me u prvom momentu privuklo jeste sama ideja udruženja o zaštiti djece u riziku kroz razne programe, moja odluka je bila da popunim prijavni list za volontiranje i da se uključim u program “Dnevnog Centra”. Ubrzo sam dobio poziv na razgovor sa psiholozima Dnevnog centra i kroz koji dan sam obaviješten da sam primljen.
Svog prvog volonterskog dana sjećaću se uvijek, ono što nisam znao jeste da je volonterska ekipa uglavnom sastavljena od djevojaka, tako kada su djeca vidjela momka bila su prilično iznenađena ali i na neki način oduševljena jer mi je mali D. odmah rekao “E super sad imam nekog volontera da mogu s njim igrati fudbal”. Bio sam jako srećan što sam odmah prvog dana bio veoma lijepo prihvaćen od djece i to se nastavljalo kroz dalji tok volontiranja, jednostavno sam bio svoj i opušten bez ikakvih predrasuda kako bih ja to trebao sa djecom.
Ni u jednom momentu nisam zažalio što sam volonter Dnevnog centra, jer smatram da je ovo najbolji način da se iskoristi slobodno vrijeme, jer znati da ste vi razlog zbog koga se neko dijete nasmijalo ili postiglo neki uspjeh je neopisivo. Namjeravam da i dalje budem volonter Dnevnog centra i nadam se da ću biti još uspješniji u radu sa djecom.

MOJA VOLONTERSKA PRIČA
Suzana Teofilović
rođena 1995. godine u Doboju
Filozofski fakultet Banja Luka, odsjek Psihologija

Moja volonterska priča je počela od decembra 2015.godine. Kratko vrijeme sam volonterka, ali i za to kratko vrijeme mogla bih da izdvojim iskustva koja sam stekla volontirajući u „Novoj generaciji“, tačnije u Dnevnom centru za djecu u riziku. Za ovu organizaciju saznala sam od jedne volonterke koja već duže vrijeme tu volontira. Ali za taj životni poziv volontera, odlučila sam se nakon što su na Filozofski fakultet došli predstavnici „Nove generacije“ i predstavili svoje projekte. Bez razmišljanja, shvatila sam da je to ono što sam dugo željela.

U decembru sam pozvana na intervju. Nisam imala uopšte tremu, jedva sam čekala da to prođe i da počnem volontirati, osjetila sam mnogo pozitivne energije i samopouzdanja, bila sam odlučna i sigurna u ono što želim. Zaposleni u ovoj organizaciji su zaista tako dobri ljudi, pristupačni, ljubazni, otvoreni za razgovor i spremni pružiti savjete. Svi ti činioci podstakli su me i ohrabrili. Od trenutka edukacije, upoznavanja programa i rada Dnevnog centra, druženja sa volonterima i potpisivanjem ugovora, moja želja se ostvarila. Postala sam volonterka ove organizacije. Željela sam da pored studiranja psihologije, steknem iskustvo i u praktičnom radu, a to će se svakako odraziti i na moj profesionalan rad. To je odlična prilika za druženje, za sticanje novog znanja, vještina, upoznavanje i prije svega prilika da pomognemo nekome.

Najbitnije je da kada pristupamo volontiranju osjećamo želju i motivaciju koja nas navodi da pomažemo, pogotovo djeci, tim slatkim i iskrenim bićima, jer izmamiti njihove osmijehe, podstaći ih na razmišljanje i podstaći pronalaženje nečega novog u njima(talenata, raznih sposobnosti) su indikatori da njihov život činite srećnijim.

Prvi dan volontiranja, nije tako davno bio, još su to svježi događaji. Moj termin je u jutarnjim časovima, tako da sam prvi dan volontiranja zatekla jednu slatku djevojčicu A. Odmah me zamolila da vježbamo padeže, jer je imala kontrolni iz srpskoga jezika toga dana. Radovala sam se što me je tako brzo prihvatila, bila sam srećna što mogu da joj pomognem. Poželjela je da joj ja budem nastavnica. Srce mi je preplavila nježna plima ljubavi i nekih milih osjećanja. Shvatiš, da je zaista vrijedno što si tu. Sa dječacima često igram društvene igre, to im je najzanimljivije, jer i period dok sam bila sa njima je bio raspust, tako da su bili opušteniji i ne pod stalnim pritiskom da imaju neku zadaću. Oni su tako pametni i mudri. Često me pobijede u društvenim igricama. Čak, kada smo jednom završili jednu društvenu igru, dječak S. je zaplakao što je izgubio. Dječak nije mogao da podnese poraz. Rekla sam kako je to samo igra, koja ga uči da bude jak i da nikada ne treba da odustaje i da će sljedeći put pobijediti. Dječak se odmah oraspoložio. Pomislih, kako su to divna i neiskvarena srca.

Bila sam tako srećna što sam prisustvovala rođendanu jednog dječaka i posmatrala ih u tim trenucima. Oni su svi kao jedna porodica. I osoblje i volonteri su tako ljubazni. Uvijek možemo da naučimo nešto novo jedni od drugih. Lijepo mi je vidjeti kada djeca učestvuju u kreativnim radionicama, gdje izrađuju nakit ( minđuše, narukvice, lančiće). Najinteresantnije mi je bilo kada mi je tada jedna djevojčica S. rekla:” Ti, možeš ovo da poneseš svome mužu”. Mislila je na nešto od nakita. Slatko me je nasmijala i ja sam joj pojasnila da nemam muža i rekla joj: ”Ja nisam udata i nemam muža, nije valjda da izgledam toliko starije”. Shvatila sam da su to još dječja razmišljanja i da treba proći još vremena da oni nas upoznaju, jer nove volontere znaju često persirati.
U Dnevni centar kada dođem odmorim se od obaveza i fakulteta, radeći sa djecom, igrajući se, učeći i razgovarajući o raznim temama. Mogu i ja da naučim nešto od njih.
Osjetim se ispunjeno, kada svojim prisustvom mogu da doprinesem uljepšavanju njihovih života. Preporučujem “Novu generaciju” kao jako dobro mjesto za buduće volontere, kao buduće profesionalce u radu humanističkih nauka. Jer, jednoga dana kada se vratim u svoj grad, sigurna sam da osim trenutaka studiranja, ponijeću lijepe uspomene stečene sa tom djecom. Volontiranje produbljuje našu svijest, upoznajemo sebe, shvatamo ko smo, širimo dobro raspoloženje, pomažemo iznad svega.
Smisao života jeste u nesebičnom davanju ljubavi, pažnje, pomoći, a osmijesi i sjaj u očima djece jesu odgovori na naše uloženo vrijeme, zalaganje i trud. Ovo je moje malo volontersko iskustvo i uvodna volonterska priča za one koje tek slijede, a biće ispisane divnim trenucima, radionicama, igrama, stečenim radeći sa tom djecom. Znam da svoje vrijeme ulažem u nešto dobro. Ako ste nekome izmamili osmijehe to je vrijednost postojanja, jer…sreća drugih je i moja sreća!

MOJA VOLONTERSKA PRIČA
Jelena Oljača
rođena 1993. godine
studentica Fakulteta političkih nauka, odsjek za socijalni rad

Za volontiranje u "Novoj generaciji" sam saznala na fakultetu jer su osobe koji rade u "Novoj generaciji" došli da predstave šta je "Nova generacija" i kako se novi volonteri mogu prijaviti. Predstavljena su nam tri projekta na koja se možemo prijaviti da volontiramo, bila su mi zanimljiva sva tri međutim prijavila sam se za Plavi telefon i Dnevni centar za djecu u riziku. Pošto studiram socijalni rad mislim da je jako dobra praksa volontirati u dnevnom centru a što se tiče Plavog telefona htjela sam da unapredim vještine komunikacije i naravno pomognem djeci i mladima koji pozovu Plavi telefon. Nakon nekog vremena sam pozvana na intervju za Plavi telefon i veoma prijatno sam se iznenadila, od pitanja koja su mi postavljana do načina na koje se profesionalci (psiholozi, socijalni radnici) ophode prema volonterima, to sam posebno uvidjela kroz volontiranje.

Na Plavom telefonu imali smo edukacije dva puta nedeljno, a za Dnevni centar smo imali malu obuku o politici zaštite djeteta i imali smo prostor da postavljamo pitanja ukoliko mislimo da bi nam nešto moglo predstavljati poteškoću. Što se tiče mog odnosa sa osobljem, koordinatorima mislim da je veoma dobar jer imam slobodu da pitam i da učim, a sa moje strane mislim da sam bila korektna prema radu i prema prihvatanju kritika i pohvala. Nakon edukacije na Plavom telefonu i nakon obuke u Dnevnom centru, trebalo je naučene stvari primjeniti, naravno uz podršku i pomoć koordinatora. Prvi susret sa djecom u Dnevnom centru bio mi je jako zanimljiv, odmah sam se počela družiti i igrati sa njima, vjerovatno iz želje da ponovo i ja budem dijete i naravno da me prihvate. Od tog prvog susreta sa djecom vezala sam se za svu djecu, radila sam uglavnom domaće zadatke sa njima, igrala se, gledala filmove, razgovarala sa njima o različitim temama, često su me znali iznenaditi stvarima o kojima razmišlaju i mnogo stvari sam naučila od njih. Najbitnija stavka, kad sam počela volontirati mi je bila da vidim da su djeca u Dnevnom centru sigurna i zaštićena, što u potpunosti jesu, kroz priču sa njima vidjela sam da vole dolaziti u Dnevni centar, lijepo se slažu međusobno, u centru imaju sve što im je potrebno od hrane pa do pribora za školu. Jako mi se svidio odnos pun poštovanja od strane osoblja Dnevnog centra prema djeci, djeca sa druge strane trebaju poštovati određena pravila ponašanja. I po mom mišljenju sve veoma dobro funkcioniše u tom odnosu.

Vezano za Plavi telefon, imala sam nekoliko poziva, mislim da sam se potrudila da primjenim stvari koje smo učili, a opet da to bude prijatan razgovor dvije osobe. Naučila sam da više slušam ljude, da shvatim šta je njihov najveći problem, da ne djelim savjete, već da navedem osobu da sama dođe do rješenja problema, to je u svakom odnosu veoma bitno, bitno je da znamo da ne znamo sve i da osoba koji ima problem, najbolje zna kako se osjeća i ima resurse da ga riješi, jedino što ona treba je dobro usmjerenje. Ne bih mogla da nabrojim sve stvari koje sam naučila od koordinatora na oba projekta jer ih je mnogo, nekih i nisam svjesna. Znam samo da sam promjenila način komunikacije sa ljudima i da sam spremna više da opraštam, shvatim i saslušam ljude.

Najteže mi je pao rastanak sa djecom i to da im trebam reći da prestajem volontirati, jer mislim da puno gubim, ali možda mi se pruži prilika da opet volontiram. Svima koji se dvoume da li da volontiraju iskreno bi preporučila da to učine, jer će sigurno nešto naučiti novo o sebi i bolje sagledati sebe i druge.

MOJA VOLONTERSKA PRIČA
Milena Adžić
rođena 1995. godine
studentica Fakulteta političkih nauka, odsjek za socijalni rad

Moja volonterska priča je počela početkom oktobra 2014.godine. Željela sam da svoje slobodno vrijeme utrošim na društveno koristan način, da uradim nešto lijepo za nekoga. Odlučila sam da posjetim Centar za socijalni rad u Banjoj Luci i da potražim savjet i preporuku gdje bih mogla da volontiram. Socijalnoj radnici sam rekla da bih voljela da volontiram i da je moja želja da radim sa djecom. Uputila me je na Udruženje „Nova generacija“. Informisala sam se preko interneta i zaključila da se ovo udruženje bavi humanim aktivnostima u radu sa djecom.
Već sljedećeg dana došla sam na razgovor. Odlučila sam da se uključim u projekat Dječiji dnevni centar, jer mnogo volim djecu, volim da provodim vrijeme sa njima, da se igram.
Moj zadatak je da provodim vrijeme sa djecom u riziku i djecom koja su žrtve nasilja, da im pomažem prilikom izrade domaće zadaće i učenja, da se igram sa njima i dajem im savjete.
Prisustvovala sam edukaciji za rad u dnevnom centru gdje sam dobila korisne savjete. Na edukaciji sam naučila kako treba da se ponašam u određenim situacijama, upozorena sam na različite prepreke koje bi mogle da se pojave u radu i upoznala sam se Politikom zaštite djeteta.

Prvi dan volontiranja nikada neću zaboraviti. Pojavila sam se puna elana, bila sam jako uzbuđena. Na stepenicama me je dočeka Stefo. Ja sam mu onako, sva srećna uzviknula „Zdravooo, kako si?“. A on mi je tako ozbiljno odgovorio „Mi se poznajemo?“. To mi je bilo toliko slatko. Shvatila sam da su oni zapravo mali cvjetići i da sa njima treba postepeno. Na početku mi je bilo jako teško jer nisam imala nikakav autoritet, djeca me nisu poznavala i jednostavno ništa nisam mogla da se dogovorim sa njima. Vremenom su se navikli na mene, počeli su da uvažavaju moje mišljenje, nije bilo potreba da im nešto ponavljam više puta (da operu ruke prije jela, da pokupe igračke, da treba da učimo i sl.).
Tokom volontiranja sam naučila da su svi oni zapravo maleni ljudi sa svojim mišljenjem i stavom o svakoj mogućoj temi. Shvatila sam da je svako od njih na svoj način poseban. Vrijeme provedeno u Dnevnom centru klasifikujem u kvalitetno provedeno slobodno vrijeme. Ne mogu riječima da opištem koliko je lijep osjećaj kada znate da ste nekome pomogli, bilo da je to priča, igra ili učenje. Lijepo je kada kroz određene situacije shvatite da njima vaše društvo prija i da pitaju kada ćete ponovo doći. Za mene je to osjećaj koji se ne može mjeriti ni sa čim.
Sjećam se situacije kada sam došla na konsultacije sa koordinatorom i po završetku svratila u Dnevni centar da pozdravim male drugare i kada mi je Stefo rekao „Milena, moram da ti kažem da si lijepa danas!“. Ja sam ga pitala zašto to misli kada sam potpuno ista kao i svaki drugi dan. On je rekao “Nisi, Milena. Danas si stavila maskaru.“ To mi je bilo jako simpatično i slatko me je nasmijao.
Svaki put, kada poslije volontiranja dođem u stan, budem ispunjena i srećna. Smatram da sam se mnogo promijenila od kako volontiram u Dnevnom centru. Aktivnija sam što se tiče volonterskih angažmana, kod mene se javila želja da što više naučim o ponašanju djece u riziku, da stičem nova iskustva i pomažem svima kojima je pomoć potrebna. Ne mogu da objasnim koliko je lijep osjećaj kada neko stekne toliko povjerenje u vas da vam ispriča neku svoju priču, da vam se povjeri. Lijepo je kada je nekome žao jer morate da idete.. Svaki njihov osmijeh nema cijenu, a osjećaj sreće kada znate da ste vi krivi za te osmijehe ne može da se mjeri ni sa čim.

Prvi rođendan koji nisam provela sa svojom porodicom, provela sam sa njima. Kupila sam tortu i donijela u Dnevni centar. Taj rođendan će mi uvijek biti urezan u sjećanje. Iako nisam bila sa svojim najbližim, oni su bili tu, pjevali mi rođendansku pjesmicu i čestitali. I apsolutno mi ništa nije falilo. Sjecam se da mi je Aco čestitao riječima „Volio bih kada bi doživjela još ovoliko koliko je na torti (19) ali obrnuto.“ U jako lijepom sjećanju mi je svaki minut proveden u Dnevnom centru, svaka igra žmurke, fudbala, ganje, karti, čovječe ne ljuti se, svaki odgledani crtani film, svaka napravljena frizura djevojčicama, svaka napravljena figurica od kartona i svaki, ali bukvalno svaki njihov osmijeh i pogled zahvalnosti.

Nije bilo situacija da sam se pokajala zbog toga što volontiram, a sa druge strane bilo ih je mnogo koje su me ohrabrivale da nastavim sa volonterskim angažmanom. Mi smo jedna velika porodica, a naša kuća, Dnevni centar, je pun ljubavi, sreće, povjerenja, sigurnosti i skladnosti. Volim biti volonterka Dnevnog centra Udruženja „Nova generacija“!

MOJA VOLONTERSKA PRIČA
Željka Ciganović
rođena 1992. godine
studentica

Jedna sam od aktivnih volonterki Udruženja „Nova generacija“ i naravno sjećam se kako je to sve počelo, a uživam u tome i sada nakon 18 mjeseci. Pokušaću da dočaram i vama bar mali dio toga, da pokušate samo zamisliti kakvo zadovoljstvo osjećam svaki put kada uđem u prostorije Dnevnog centra.

Počela je i treća godina mog studentskog života, pomalo opuštena i pod uticajem odmora kasnim na predavanja, ulazim u amfiteatar kad tamo vlada tišina, svi nešto pišu. Pomalo zbunjena pokušavam shvatiti šta se dešava i prilazi mi nepoznata ženska osoba i kaže: „Mi smo iz Udruženja „Nova generacija“ radimo sa djecom koja su žrtve nasilja i djecom u riziku, ako želiš da budeš volonterka i da  se družiš sa djecom možeš da popuniš ovaj prijavni list.“. Naravno uzimam list i olovku te počinjem odgovarati na postavljena pitanja, po završetku djevojka uzima listove i govori nam da će oni koji zadovoljavaju uslove biti pozvani na intervju. Dolazim kući i prva stvar koju radim je guglanje i informisanje, pa nisam čak ni znala da u našem gradu postoji ovakvo udruženje. Pored svih novih informacija, koje saznajem, zaključujem i da naši mediji ne rade posao kako treba, definitivno ne rade – pa zašto ja nikad nisam čula za ovo?

Nakon određenog perioda u moje sanduče pristigao je novi mejl, poziv na intervju. Smjenjuju se sreća, strah, uzbuđenje i trema, ali tog dana sigurnim korakom dolazim do prostorija Udruženja. Upoznajem psihologa i koordinatoricu volonterskih aktivnosti i moram vam reći – oni su totalna suprotnost od onoga što sam očekivala. Ljubaznosti, smirenosti i pozitivne energije odjednom je bilo na pretek, ali nije to najčudnije – oni su mladi ljudi, to me baš iznenadilo. Prijatan razgovor i prijatna atmosfera vladaju u toku razgovora i na kraju rečenica koju sam tako željela da čujem „Mislimo da ste vi osoba koja može da bude volonter u našem Udruženju, nema potrebe da vam naknadno javljamo-primljeni ste, čestitamo.“. U tom momentu bila sam veoma srećna ali nisam ni slutila kakva me sreća tek čeka. Prolazim edukaciju sa još par volontera koji su takođe primljeni kada i ja, i upoznajem se sa načinom rada, pravilnicima, politikama i procedurama koje se moraju poštovati. Potpisujem ugovor i zvanično postajem volonter Udruženja „Nova generacija“. Pred prvi odlazak u Dnevni centar na druženje sa djecom kroz glavu mi prolaze različite misli kao što su: da li mogu nešto pogrešno da uradim, da li ću upropastiti nešto što su oni radili godinama, šta ako me djeca ne prihvate i slično. Tada shvatam da imam apsolutnu podršku od strane osoblja i da nisam sama, kroz dane mog volontiranja to sam shvatala sve više i više. Sjećam se mog prvog koraka u prostorije Dnevnog centra i poglede koji su me pažljivo posmatrali, sekund kao vječnost, pokušavam da se snađem i pokušam izgovoriti svoje ime jer ipak red je da se predstavim. Šašava ja, nije bilo potrebe za tremom i strahom, predstavljaju se oni meni i pozivaju me odmah da se igram sa njima. Počinju razgovor, pitaju me ko sam, odakle sam, da li ću da se družim sa njima i u tom momentu shvatam – nisu od stakla i neće se polomiti, mogu slobodno i opušteno da razgovaram sa njima. Ipak trebalo je par mjeseci da počnem da se osjećam slobodno, mogu da kažem, kao u svojoj kući i da steknem povjerenje ja u njih, a što je najbitnije, i oni u mene. Tada počinje najdivnije druženje, takvi prijatelji i takva bića se ne pronalaze svaki dan. Iskrenost prosto izbija iz njih, nema laži, za sve postoji dogovor, zadovoljstvo svih nas kruži vazduhom u tim prostorijama. Igre, učenje i razgovori svakodnevni su dio aktivnosti, poneka suzica, ali i mnogo smijeha stalno odjekuju Dnevnim centrom. Kada sve to sagledam sa strane uočavam da činim pravu stvar, osjećam se ispunjeno i zadovoljno. Najveće zadovoljstvo koje čovjek može da osjeti je upravo ono kada radimo nešto i ne očekujemo ništa zauzvrat, a dobijamo mnogo (iako toga nekad nismo svjesni). Nema novca koji može platiti iskren osmijeh, taj sjaj u očima djeteta kada napravi žabicu od papira, tu skoncentrisanost i pažljivo slušanje Nindža kornjača. Znam da činim pravu stvar u momentu kada u svoje ruke dobijam čestitku gdje je dijete od 8 godina nacrtalo srce i napisalo moje ime i prezime linijama koje još nisu dovedene do savršenstva, ali su za mene najljepše, jer znam da su iskrene i neiskvarenom rukom povučene. Znam da činim pravu stvar kada me dijete zagrli i kaže „Ti si moja prijateljica, obećaj da me nikada nećeš napustiti.“ i sve to jer zbog prehlade nisam dolazila 15 dana. Mnogo lijepih trenutaka sam tu doživjela.

Možda je glupo reći ali osjećam da sam bolja osoba u odnosu na period kada nisam bila volonterka, dešava se mnogo pozitivnih promjena koje prepoznajem ja, ali i moja okolina. Ono što mi teško pada je da postoji još mnogo takve djece i da nemaju svi sreću da borave na ovakvim mjestima uz ovakvu atmosferu i pažnju. Ovo je samo mali dio moje volonterske priče jer neke stvari se prosto ne mogu prenijeti na papir, moraju se doživjeti.


Politika, pravilnici i procedure

Aktuelni projekti i akcije

Partneri